Metabolički sindrom

Što je metabolički sindrom?

Metabolički sindrom je skup visokorizičnih čimbenika – prekomjerna tjelesna masnoća oko struka (visceralna pretilost), visoka razina šećera u krvi (kao posljedica inzulinske rezistencije), povišeni krvni tlak i visoka razina kolesterola – koji vode razvoju srčanožilnih bolesti i šećerne bolesti tipa 2. Prvi ga je, kao Sindrom X, 1988. godine opisao profesor Reaven sa sveučilišta Stanford kao skupinu tegoba koja uključuje inzulinsku rezistenciju, hipertenziju, dislipidemiju i pretilost. Učestalost metaboličkog sindroma vrlo se brzo povećava pa se danas smatra velikim javnozdravstvenim problemom. Pretpostavlja se da u Hrvatskoj gotovo trećina stanovništva zrele životne dobi boluje od metaboličkog sindroma, a zabrinjavajuće je da su simptomi sve više prisutni i u mlađoj populaciji (djeca i adolescenti).

Kako nastaje metabolički sindrom?

Nastanak metaboličkog sindroma do danas nije u potpunosti razjašnjen, ali na njega osim interakcije genetskih i metaboličkih faktora svakako utječe suvremeni način života. Izloženost stresu, neredovita i neuravnotežena prehrana, nedovoljno kretanje i nedostatak sna pridonose sve većoj učestalosti metaboličkog sindroma. Žene zbog svoje dominantne građe tijela (kruškoliki ili ginoidni tip) rjeđe obolijevaju od metaboličkog sindroma jer se suvišna masnoća nakuplja najviše u području bokova i bedara. Kod muškaraca je on češći i masnoća se pretežno nakuplja u predjelu trbuha, struka i prsa (oblik jabuke ili androidni tip). Dob također utječe, iznad četrdesete godine rizik značajno raste. Sklonost stvaranju ugrušaka (poremećaji koagulacijsko-fibrinolitičkog sustava) i proupalna stanja povećavaju rizik od metaboličkog sindroma. Promjenom načina života, pravilnom prehranom i fizičkom aktivnosti može se utjecati na dio faktora koji uzrokuju metabolički sindrom i time smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti i moždanog udara.

Kriteriji za dijagnozu metaboličkog sindroma

Danas koristimo brojne definicije i dijagnostičke kriterije za dijagnosticiranje metaboličkog sindroma. Možda najčešće korišteni i citirani su kriteriji NCEP ATP III (Third Adult Treatment Panel), gdje metabolički sindrom postoji ako su prisutna bilo koja tri od navedenih simptoma:

• opseg struka > 102 cm u muškaraca odnosno > 88 cm u žena
• razina triglicerida viša od 1,7 mmol/l
• sniženi HDL (high density lipoprotein, "dobar" kolesterol) < 1,03 mmol/l u muškaraca odnosno < 1,29 mmol/l u žena
• krvni tlak ≥ 130/85 mmHg
• glukoza (šećer) u krvi natašte > 5,6 mmol/l

Inzulinska rezistencija

Jedan od glavnih uzroka metaboličkog sindroma je inzulinska rezistencija. Inzulin je hormon koji sudjeluje u regulaciji količine šećera u krvi. Kod osoba s inzulinskom rezistencijom stanice ne reagiraju normalno na inzulin što dovodi do rasta razine glukoze u krvi, a posljedično i do pojave dijabetesa jer organizam više ne može održavati razinu glukoze u normalnom rasponu. Nakon obroka organizam metaboličkim procesima razgrađuje ugljikohidrate do glukoze što potiče gušteraču na lučenje inzulina. Inzulin je odgovoran za prijenos glukoze iz krvi do stanica gdje se ona razgrađuje ili skladišti. Ako je prehrana neuravnotežena i energetski unos godinama povišen dolazi do metaboličkih poremećaja i stalno povišene razine inzulina, stanice postaju neosjetljive na inzulin, a razina glukoze u krvi ostaje visoka. Zato je bitno naglasiti da na nastanak inzulinske rezistencije osim genetskih čimbenika utječe i način života, pri čemu najveću ulogu imaju prekomjerna tjelesna masa i neaktivnost. Inzulinska rezistencija povisuje razinu triglicerida i ostalih masnoća u krvi što ometa rad bubrega i povećava krvni tlak, a posljedično vodi do razvoja ateroskleroze i poremećaja cirkulacije s visokim rizikom od srčanog infarkta i moždanog udara.

Abdominalna (visceralna) pretilost

Štetni učinci prekomjerne tjelesne težine na zdravlje su brojni. O stupnju pretilosti i rasporedu masnog tkiva ovisi kakav će biti utjecaj na zdravlje. Razlikujemo perifernu i centralnu raspodjelu masnog tkiva, a metabolizam masnih stanica različit je u pojedinim dijelovima tijela. Abdominalna (androidna, centralna) pretilost sve je češći predmet istraživanja. Ima drugačije patogenetske mehanizme nastanka, nepovoljni učinak na zdravlje i povezana je s puno većim rizikom za zdravlje od periferne (ginoidna, ženska) pretilosti. Zato je jedan od parametara za procjenu rizika od nastanka metaboličkog sindroma upravo opseg struka. Osim toga bitan je i indeks tjelesne mase (BMI – body mass index) koji predstavlja omjer tjelesne mase u kilogramima i kvadrata tjelesne visine u metrima, a trebao bi biti manji od 25 kg/m².

Ako je metabolički sindrom već prisutan, promjenom načina života može se u velikoj mjeri smanjiti rizik od razvoja ozbiljnih zdravstvenih problema. To uključuje smanjenje tjelesne težine, uravnoteženu prehranu, tjelesnu aktivnost i prestanak pušenja. Promjenama u načinu života pozitivno utječemo na razinu šećera, kolesterola i triglicerida u krvi i visinu krvnog tlaka, a samim time smanjujemo i kardiovaskularni rizik.

mag.pharm. Kristina Frontel