Savjetovalište

Potražite stručne savjete Pablo ljekarnika

Kromosom viška znači više ljubavi

Prekrasna, vesela, sretna i zaigrana – to su riječi kojima Luciju, djevojčicu s Downovim sindromom, opisuje njezina majka.

„Gdje god dođemo, Lucija uvijek izmami osmijeh na lice. Od nje možete u svakom trenutku očekivati zagrljaj i lijepu riječ. Kad dođem s posla, ona raširi ruke i viče: ‘Mama, jubavi moja!’ te na trenutak zaboravim na brige. Svima koji je vole, ona uzvraća istom količinom ljubavi“, opisuje svoju svakodnevicu Lucijina majka. „Kromosom viška samo znači malo više truda, ali u isto vrijeme dobijete s njime i mnogo, mnogo više ljubavi, zagrljaja i poljubaca.“

Međutim, nije oduvijek bilo tako veselo. Na početak suživota s malenom Lucijom pripremala se čitajući priručnike, pričajući s drugim roditeljima i proučavajući informacije dostupne putem interneta. Kao i kod svakog djeteta s Downovim sindromom, neizostavni su bili rutinski pregledi kod kardiologa, pulmologa, endokrinologa, neurologa, otorinolaringologa i okulista. Srećom, Lucija do sada nije imala niti jednu operaciju, no zbog osjetljivih crijeva i dišnih puteva, tijekom prve dvije godine života borila se s brojnim virozama te je boravila u bolnici zbog infuzije, bronhiolitisa i problema s hranom. Zbog blažih problema sa sluhom, vidom, štitnjačom i osjetljivim crijevima, i dalje ide na preglede dva do tri puta godišnje. „Stresno je organizirati sve to, ali uđete u ritam pa to postaje manje-više normalno“, napominje Lucijina majka kojoj je bilo najteže prihvatiti veliku količinu vježbi koje djevojčica mora izvoditi svaki dan. „Dok druga djeca imaju slobodno vrijeme za igranje, ona od rođenja ima raspored kojeg se moramo pridržavati. Međutim, to je nešto na što smo se naviknuli, a Lucija čak mnogo bolje nego mi. Zato joj obveze u školi sada nisu problem jer ona se na rad i disciplinu navikla od malena.“

Nakon vrtića u koji je, tvrdi njezina majka, Lucija svaki dan išla kao na najljepši izlet, škola je bila nešto novo i nepoznato. Iako se pribojavala kako će djevojčicu prihvatiti školske kolege te kako će ona reagirati na njih, sada s ponosom tvrdi da se od samog početka školske godine dogodilo mnogo lijepih događaja te kako je primjetna razlika u njezinu ponašanju, uozbiljila se i počela ponašati kao prava školarka. „Lucijin školski dan počinje tako da zagrli asistenticu Anu i prolazi hodnikom u školi gdje grli svaku poznatu osobu, a obvezno učiteljicu i djecu iz razreda. Kod nje zagrljaj znači pozdrav i to su od početka djeca u razredu prihvatila te im je sada svima zagrljaj dio pozdrava.“

Uz druženje s prijateljima, najdraža su im obiteljska druženja vikendom, posebice uz Lucijina starijeg bracu Bornu i mlađu seku Magdalenu. Uz tako dobre prilagodbe, Lucijinoj majci ne preostaje ništa drugo nego očekivati samo najbolje za njezinu budućnost. „Želim da bude sretna i zadovoljna, što god bude radila. Nadam se da će završiti školu, osamostaliti se koliko može te pronaći neki posao na kojemu će se osjećati korisno i vrijedno. I u sadašnjosti i budućnosti želim da ima osjećaj jednake vrijednosti kao i njezini brat i sestra. Nas i našu podršku ima i uvijek će je imati, u kojem god smjeru joj život krene.“